Razumijevanje poremećaja senzorne modulacije (SMD): izazovi, simptomi i mogućnosti podrške
Što je poremećaj senzorne modulacije?
Poremećaj senzorne modulacije (SMD) spada u širu kategoriju poremećaja senzorne integracije. Odnosi se na poteškoće u sposobnosti pojedinca da reagira na senzorne podražaje na način koji je primjeren njihovom intenzitetu i prirodi. Drugim riječima, osoba sa SMD-om može pokazivati pretjerani odgovor na podražaje (hiperreaktivnost), smanjeni ili odgođeni odgovor (hiporeaktivnost) ili može kontinuirano tražiti intenzivne senzorne podražaje, ponašanje poznato kao senzorno traženje (Miller i sur., 2007.). Takva disregulacija može značajno utjecati na svakodnevno funkcioniranje osobe, uključujući emocionalnu regulaciju, pažnju, ponašanje i socijalnu interakciju.
SMD se najčešće kategorizira u tri podtipa:
Senzorna preosjetljivost (SOR) – pretjerani odgovor na tipične senzorne podražaje
Senzorna nedovoljna osjetljivost (SUR) – smanjen ili odgođen odgovor na senzorne podražaje
Senzorno traženje/žudnja (SS) – uporna žudnja za intenzivnom senzornom stimulacijom (Miller i sur., 2007.)
Ovo je neurološki poremećaj obrade senzornih informacija, karakteriziran atipičnim reakcijama na svakodnevne senzorne podražaje. Osnovni patofiziološki mehanizam uključuje disfunkciju unutar središnjeg živčanog sustava, što narušava sposobnost mozga da prikladno modulira intenzitet senzornih signala (Bar-Shalita, 2019). Ova disregulacija može rezultirati time da se neutralni ili bezopasni podražaji percipiraju kao neugodni ili čak bolni, što značajno utječe na svakodnevne aktivnosti, društvene interakcije i emocionalno blagostanje (Bar-Shalita, 2019).
Koje su karakteristike SMD-a?
Simptomi poremećaja senzorne modulacije (SMD) značajno variraju ovisno o vrsti senzorne disfunkcije, a njihovo prepoznavanje ključno je za pravovremenu intervenciju. Djeca koja pokazuju senzornu hiperreaktivnost često pokazuju pretjerane reakcije na svakodnevne podražaje, što može uključivati nelagodu od određenih tekstura odjeće, izbjegavanje fizičkog kontakta, odbijanje hrane specifičnih tekstura i pojačane reakcije na buku ili svjetlost. Suprotno tome, djeca sa senzornom hiporeaktivnošću pokazuju smanjenu reakciju na vanjske podražaje – mogu se činiti neosjetljivima na bol, ne reagirati kada ih se pozove po imenu ili previdjeti promjene u okolini koje su drugima očite. Senzorno traženje izražava se stalnim kretanjem, intenzivnom potrebom za dodirivanjem ljudi ili predmeta, glasnim vokalizacijama i ponavljajućim aktivnostima poput ljuljanja – kao da, bez obzira na količinu primljenog senzornog unosa, njihove senzorne potrebe ostaju nezadovoljene (Ben-Sasson i sur., 2009.).
Simptomi se mogu grupirati prema različitim funkcionalnim domenama. Prema Galu i suradnicima (2025.), simptomi SMD-a uključuju:
Fizički znakovi : poput neuobičajeno niskih ili visokih pragova boli, slabe motoričke koordinacije i čestog sudaranja s predmetima.
Emocionalne i bihevioralne manifestacije : uključujući iznenadne ispade bijesa ili agresiju, pojačanu anksioznost, simptome depresije i poteškoće u uspostavljanju i održavanju društvenih odnosa.
Kognitivne karakteristike : smanjen raspon pažnje, preosjetljivost na glasne ili nepredvidive zvukove i sklonost lakom preopterećenju u grupnim okruženjima.
Ove senzorne poteškoće značajno utječu na svakodnevno funkcioniranje – mogu poremetiti rutine poput odijevanja, jedenja, igranja ili dovršavanja školskih zadataka. Štoviše, često su povezane s emocionalnom disregulacijom i povišenom stresa , što dodatno narušava djetetovu sposobnost samoregulacije i prilagodbe okolini (Schaaf i Davies, 2010.).
Evo videa koji pokazuje koliko izazovno može biti u svakodnevnom životu:
Tko je najčešće pogođen?
SMD se često opaža kod djece s razvojnim teškoćama kao što su poremećaj iz autističnog spektra (ASD), ADHD i intelektualni invaliditet . Međutim, javlja se i kod djece bez formalno dijagnosticiranih razvojnih poremećaja , posebno one izložene ranom stresu ili traumatskim iskustvima (Reynolds i sur., 2011.; Piek i sur., 2008.). SMD također ima visoku komorbidnost s emocionalnom disregulacijom i anksioznim poremećajima , jer djeca s neadekvatnim senzornim odgovorima često pokazuju povećanu emocionalnu reaktivnost i poteškoće sa samoregulacijom (Lane i sur., 2012.; Gouze i sur., 2009.).
Terapijski pristupi
Liječenje poremećaja senzorne modulacije (SMD) obuhvaća niz pristupa, uključujući terapiju senzorne integracije , edukaciju roditelja , strategije regulacije ponašanja i korištenje pomoćne tehnologije . Ključna komponenta je individualizirana procjena i razvoj terapijskog plana temeljenog na profilima senzorne obrade (Schaaf i sur., 2014.).
Jedan inovativni alat unutar terapije je SENcastle – multisenzorni terapijski uređaj koji kombinira različite oblike senzorne stimulacije i podržava djecu u razvoju samoregulacije pažnje i smanjenju senzornog preopterećenja. SENcastle je posebno učinkovit kada se koristi kao pripremna aktivnost u terapiji, pomažući djeci da dođu u optimalno stanje za učenje i komunikaciju.
Terapijski ciljevi uključuju:
Postizanje odgovarajuće razine uzbuđenja
Smanjenje reaktivnosti na senzorne podražaje
Povećanje tolerancije i adaptivnog ponašanja
Jačanje samopouzdanja i socijalnih vještina
Aktivnosti za poticanje senzorne modulacije
Brojne aktivnosti mogu pomoći u regulaciji senzorne obrade i treba ih individualizirati prema djetetovim potrebama:
Za senzornu preosjetljivost : aktivnosti s dubokim pritiskom (poput umotavanja u deku), projekcije mekog svjetla i nježno ljuljanje u sigurnom okruženju.
Za senzornu smanjenu reaktivnost : stimulirajuća igra poput trčanja, skakanja na trampolinu ili korištenja vibrirajućih igračaka.
Za senzorno traženje : strukturirane aktivnosti koje omogućuju senzorno istraživanje u kontroliranom okruženju - poput taktilnih kanti za smeće, osvijetljenih platformi i multisenzornih soba.
SENcastle omogućuje eksplicitnu provedbu mnogih od ovih aktivnosti unutar kontroliranog okruženja koje se može prilagoditi svakom korisniku, što ga čini idealnim alatom za predškolske ustanove, škole i terapijske centre.
Reference:
· Bar-Shalita, T. i dr. (2019). Poremećaj senzorne modulacije i bol. PMC.
· Ben-Sasson, A., Carter, AS i Briggs-Gowan, MJ (2009). Senzorna preosjetljivost u osnovnoj školi: Prevalencija i socijalno-emocionalni korelati. Journal of Abnormal Child Psychology , 37(5), 705–716.
· Gal, E. i dr. (2025). Senzorna modulacija u adolescenata s anksioznim poremećajima. PMC.
· Gouze, KR, Hopkins, J., LeBailly, SA i Lavigne, JV (2009). Ponovno ispitivanje epidemiologije disfunkcije senzorne regulacije i komorbidne psihopatologije. Journal of Abnormal Child Psychology , 37(8), 1077–1087.
· Lane, SJ, Reynolds, S. i Thacker, L. (2012). Senzorna preosjetljivost i anksioznost kod djece s ADHD-om. American Journal of Occupational Therapy , 66(5), 556–563.
· Miller, LJ, Anzalone, ME, Lane, SJ, Cermak, SA i Osten, ET (2007). Evolucija koncepta u senzornoj integraciji: Predložena nozologija za dijagnozu. American Journal of Occupational Therapy , 61(2), 135–140.
· Piek, JP, Barrett, NC, Allen, LS, Jones, A. i Louise, M. (2008). Veza između vršnjačkog nasilja i samopoštovanja kod djece s problemima koordinacije pokreta. British Journal of Educational Psychology , 78(2), 273–289.
· Reynolds, S., Lane, SJ i Gennings, C. (2011). Moderirajuća uloga senzorne preosjetljivosti u predviđanju problema u ponašanju. OTJR: Zanimanje, sudjelovanje i zdravlje , 30(4), 163–171.
· Schaaf, RC i Davies, PL (2010). Evolucija referentnog okvira senzorne integracije. American Journal of Occupational Therapy , 64(3), 363–367.
· Schaaf, RC, Benevides, T., Kelly, D. i Mailloux, Z. (2014). Radna terapija i senzorna integracija za djecu s autizmom: Studija izvedivosti, sigurnosti, prihvatljivosti i vjernosti. Autism , 18(6), 737–746.