Savladavanje pokreta: Snalaženje u motoričkom planiranju i praksiji

Motorno planiranje, poznato i kao praxes, temelj je naše sposobnosti izvođenja složenih pokreta koji zahtijevaju koordinaciju, preciznost i sekvencijalno izvršavanje. Ova sposobnost omogućuje pojedincima da se nose sa svakodnevnim izazovima, od jednostavnih aktivnosti poput odijevanja do složenijih, poput sudjelovanja u sportskim natjecanjima. U nastavku ćemo ukratko objasniti što je praxes, njezine komponente, značajne izazove i kako se može podržati terapijskim pristupima.

Što je Praxis?

Praks je kognitivno-motorna sposobnost koja uključuje planiranje, sekvenciranje i izvršavanje pokreta sa specifičnom svrhom. Temeljni procesi uključuju:

· Ideacija : Razvijanje ideje o tome što i kako djelovati. Ideacija uključuje kognitivni proces prepoznavanja svrhe aktivnosti i identificiranja alata i strategija potrebnih za njezino izvršenje (Ayres, 1989.). Uključuje osvješćivanje potencijala okoline i objekata te oblikovanje unutarnjeg akcijskog plana (Iveković, 2013.). Ideacija je ključna za pokretanje bilo koje aktivnosti jer pruža temelj za sve sljedeće korake.

· Motoričko planiranje : Odabir odgovarajućih pokreta za izvršavanje zadatka. To uključuje svjesnost o tijelu (somatosenzorna shema), prostornu percepciju i integriranje bilateralnih pokreta za glatko izvršenje (Nikodem, 2019). Motoričko planiranje povezuje senzorne informacije s aktivacijom mišića kako bi se osigurala točna i prilagođena izvedba (Ayres, 1989). Na primjer, dijete koje planira uhvatiti loptu mora procijeniti udaljenost, ispravno oblikovati ruku i koordinirati svoje pokrete s vremenom.

· Izvršenje : Provođenje planiranih radnji. Ovaj korak uključuje fizičko djelovanje uz istovremeno primanje povratnih informacija o uspjehu (Buxbaum i Kalénine, 2010.). Mehanizmi povratne informacije omogućuju prilagodbu pokreta u stvarnom vremenu, dok unaprijedna povratna informacija osigurava predviđanje potrebnih korekcija (Goldenberg, 2013.). Primjer izvršenja može biti precizno vezanje vezica nakon planiranja svih potrebnih pokreta.

Praxis uključuje integraciju različitih moždanih regija, uključujući frontalni, parijetalni i motorni korteks, kao i bazalne ganglije i mali mozak (Plummer i Morris, 2003).

„Praksa je sposobnost kojom razumijemo kako koristiti ruke i tijelo u zadacima kao što su igranje s igračkama, korištenje predmeta poput olovke ili vilice, slaganje konstrukcija od kockica, pospremanje sobe ili bavljenje raznim aktivnostima.“ Ayres, 1989.

Komponente motoričkog planiranja

Motorno planiranje uključuje nekoliko komponenti koje moraju djelovati zajedno kako bi se aktivnost dovršila. Te komponente uključuju:

1. Koordinacija je integracija različitih pokreta u kohezivnu cjelinu. Zahtijeva sinergiju između mišićnih skupina i precizno tempiranje, posebno u aktivnostima koje uključuju više dijelova tijela (Nikodem, 2019).

2. Senzorna obrada : To uključuje percepciju prostora i položaja tijela, što omogućuje točno izvođenje pokreta. Proprioceptivne informacije ključne su za razvoj somatosenzorne sheme tijela (Wilson i sur., 2017.).

3. Kognicija : Misaoni procesi koji pomažu u organiziranju i promišljanju o izvedbi. Kognitivni aspekti prakse uključuju razumijevanje zadatka i prepoznavanje prepreka koje treba prevladati (Goldenberg, 2013).

Ove komponente zajedno omogućuju složene radnje poput slaganja slagalica, vožnje bicikla ili korištenja pribora za jelo.

Izazovi u planiranju motora

Pojedinci s praktičnim poteškoćama mogu se suočiti sa sljedećim izazovima (Nikodem, 2019):

· Poteškoće u redoslijedu pokreta , kao što je tijekom oblačenja, gdje ne slijede logičan redoslijed.

· Problemi s održavanjem ravnoteže što može dovesti do čestih padova tijekom igre ili hodanja.

· Ograničena sposobnost procjene prostornih odnosa , na primjer, udaranje u rubove namještaja.

· Poteškoće s korištenjem predmeta , poput pisanja, gdje dijete može imati poteškoća s pravilnim držanjem olovke ili pretjeranim pritiskom na papir.

· Postoje izazovi u interakciji s okolinom i drugima , uključujući nemogućnost procjene udaljenosti prilikom posezanja za predmetima ili probleme s koordinacijom pokreta tijekom društvenih igara.

Poremećaji praxe: Apraksija

Apraksija je neurološki poremećaj koji sprječava izvođenje naučenih pokreta unatoč očuvanoj mišićnoj snazi ​​i razumijevanju zadatka. Glavne vrste apraksije uključuju:

· Ideacijska apraksija je teškoća u razumijevanju slijeda radnji potrebnih za dovršetak zadatka (Buxbaum & Kalénine, 2010). Na primjer, osoba s ovom vrstom apraksije može koristiti češalj kao četkicu za zube ili zaboraviti redoslijed oblačenja.

· Ideomotorna apraksija : Pojedinac zna što treba učiniti, ali ne može pravilno izvesti pokrete (Goldenberg, 2013.). To se može manifestirati kao nemogućnost mahanja u znak pozdrava ili izvođenja jednostavnih gesti na naredbu.

· Konstrukcijska apraksija : Poteškoće u organiziranju radnji u prostoru, poput slaganja slagalica (Plummer i Morris, 2003.). Pojedinac može imati poteškoća sa slaganjem blokova ili crtanjem jednostavnih oblika poput kvadrata.

· Orofacijalna apraksija : Nemogućnost koordinacije pokreta potrebnih za govor (Ziegler i Wessel, 1996.). Na primjer, osoba može imati poteškoća s oblikovanjem usta kako bi izgovorila određene riječi, iako razumije što žele reći.

Razvoj motoričkog planiranja kod djece

U razvoju djeteta, praksija igra ključnu ulogu u stjecanju novih vještina. Djeca s razvojnom dispraksijom mogu se suočiti s izazovima u pisanju, odijevanju ili sudjelovanju u sportu. Rana intervencija je ključna za postizanje boljih rezultata.

Prilikom rasprave o intervencijskim pristupima koji mogu značajno pomoći u ovom području, treba istaknuti sljedeće tri metode:

1. Radna terapija : Usredotočuje se na razvoj funkcionalnih vještina putem ciljanih vježbi (Polatajko i sur., 2001.).

2. Senzomotorne aktivnosti : Poboljšava propriocepciju i koordinaciju (Wilson i sur., 2017.).

3. Ayresov pristup senzorne integracije : Naglašava prilagodbu senzornih informacija radi poboljšanja motoričkih sposobnosti (Ayres, 1989.).

Motorno planiranje i praktika temeljni su za uspješno funkcioniranje u svakodnevnom životu. Razumijevanje njihovih ključnih komponenti i izazova može pomoći stručnjacima da pruže kvalitetnu podršku pojedincima koji se suočavaju s poteškoćama. Primjena SENcastlea i njegovih senzornih kartica dodatno doprinosi razvoju praktičkih vještina integriranjem individualiziranih podražaja u aktivnosti koje kombiniraju senzornu obradu i motoričke radnje. Ova kombinacija stimulacije i igre pomaže korisnicima da poboljšaju koordinaciju, planiranje i izvršavanje svakodnevnih zadataka. Terapijski pristupi prilagođeni individualnim potrebama mogu značajno poboljšati kvalitetu života tih pojedinaca.

Referenca

1. Ayres, J. (2002): Dijete i senzorna integracija. Naklada Slap, Zagreb.

2. Buxbaum, LJ i Kalénine, S. (2010). Ideacijska apraksija: pregled. Brain Research , 1371, 134-147.

3. Goldenberg, G. (2013). Apraksija: Kognitivna strana motoričke kontrole. Cortex , 49(10), 2518-2529.

4. Iveković, I. (2013): Utjecaj motoričkog planiranja, koordinacije i sukcesivnih sposobnosti. Hrvatski Športskomedicinski Vjesnik; 28, 99-107.

5. Nikodem, M. (2019): Poticanje motoričkih sposobnosti i samoregulacije kod djeteta s razvojnim odstupanjima. Sveučilište u Zagrebu. Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet. Diplomski rad.

6. Plummer, P. i Morris, ME (2003). Konstrukcijska apraksija: Bihevioralne i neuronske osnove. Teorija i praksa fizioterapije , 19(4), 213-223.

7. Polatajko, HJ i dr. (2001). Kognitivna orijentacija na svakodnevne radne performanse (CO-OP): Drugi dio - Dokazi. Fizikalna i radna terapija u pedijatriji , 20(2-3), 83-106.

8. Wilson, PH i dr. (2017). Poremećaj razvojne koordinacije i njegova povezanost sa senzornom obradom i poremećajem pažnje s hiperaktivnošću. Frontiers in Psychology , 8, 1327.

9. Ziegler, W. i Wessel, K. (1996): Vremenski raspored govora kod ataksičnih poremećaja: izgovaranje rečenica i brza repetitivna artikulacija. Neurlogoy, 47,1, 208-214.