Što je emocionalna regulacija i zašto je važna?

Emocionalna regulacija obuhvaća sposobnost prepoznavanja, razumijevanja i upravljanja vlastitim emocijama te sposobnost funkcionalnog reagiranja na emocionalna iskustva (Gross, 2015). U svakodnevnom životu, emocionalna regulacija pomaže djeci da se smire nakon što su uzrujana, čekaju svoj red, rješavaju sukobe bez agresije i izražavaju nezadovoljstvo na društveno prihvatljiv način (Eisenberg i sur., 2000.). Važno je naglasiti da je emocionalna regulacija povezana s psihološkom dobrobiti, akademskim postignućima, razvojem socijalnih vještina i otpornošću na stres. Djeca s dobro razvijenim vještinama emocionalne regulacije lakše sklapaju prijateljstva, bolje funkcioniraju u školskom okruženju i rjeđe razvijaju simptome anksioznosti ili depresije (Morris i sur., 2007.).

Kada i kako se razvija emocionalna regulacija?

Razvoj emocionalne regulacije započinje već u prvoj godini djetetova života kroz interakcije s drugima, prvenstveno roditeljima. Dojenčad se oslanja na vanjsku regulaciju koju pružaju skrbnici, uključujući ljuljanje i aktivnosti utjehe. Kasnije, kako razvoj napreduje, djeca postupno prelaze na unutarnje strategije samoregulacije, poput samoutješenja, ignoriranja frustrirajućih podražaja ili traženja pomoći (Kopp, 1989.).

Najznačajniji napredak u emocionalnoj regulaciji događa se između 2. i 6. godine života, kada djeca uče verbalizirati svoje emocije i usvajaju društvene norme emocionalnog izražavanja. Taj se razvoj događa uz razvoj jezika, izvršnih funkcija i teorije uma. Tijekom osnovne škole i adolescencije emocionalna regulacija se nastavlja razvijati, posebno pod utjecajem vršnjaka, samospoznaje i sve veće neovisnosti.

Okolina igra ključnu ulogu u razvoju emocionalne regulacije. Djeca koja odrastaju u emocionalno podržavajućim okruženjima brže razvijaju te vještine. Nasuprot tome, djeca izložena stresu, zanemarivanju ili nedosljednim roditeljskim stilovima često se bore s razvojem učinkovitih regulatornih strategija (Thompson, 1994).

Kod kojih razvojnih poremećaja imamo emocionalnu disregulaciju?

Teškoće u emocionalnoj regulaciji posebno su izražene kod djece s poremećajem iz autističnog spektra (PAS), ADHD-om, intelektualnim teškoćama, emocionalnim i poremećajima u ponašanju te kod djece izložene traumatičnim iskustvima.

Kod djece s ASD-om, emocije se često izražavaju kroz neadekvatne reakcije, poput izazovnih ponašanja usmjerenih prema sebi ili drugima. To je dijelom zbog poteškoća u tumačenju neverbalnih znakova uzrokovanih nerazvijenim govornim i jezičnim sposobnostima, rigidnosti u vezi s dnevnim rutinama i senzornog preopterećenja od prekomjernih podražaja iz okoline (Mazefsky i sur., 2013.).

Kod djece s ADHD-om često se javlja impulzivnost u donošenju odluka, niska tolerancija na frustraciju i nagle promjene raspoloženja, što im otežava primjenu naučenih strategija samoregulacije u stvarnim životnim situacijama (Shaw i sur., 2014.).

Nadalje, djeca s intelektualnim teškoćama često imaju ograničen vokabular za izražavanje emocija, što također može dovesti do ispada u ponašanju.

Djeca izložena zanemarivanju, zlostavljanju ili socijalnoj deprivaciji sklonija su disregulaciji zbog kroničnog stresa i narušenog osjećaja sigurnosti, što može imati dugoročne posljedice na njihov rast i razvoj (Cicchetti i Toth, 2005.).

Posljedice emocionalne disregulacije

Neučinkovita emocionalna regulacija može imati mnoge posljedice, posebno tijekom kritičnih razvojnih razdoblja. Djeca koja ne mogu prepoznati i imenovati svoje emocije sklonija su pribjegavanju manje prilagodljivim obrascima ponašanja, poput agresije, povlačenja, manipulacije ili izbjegavanja odgovornosti.

S vremenom, ovi obrasci ponašanja mogu rezultirati akademskim poteškoćama, lošim društvenim odnosima, obiteljskim sukobima i upuštanjem u rizična ponašanja tijekom adolescencije (Eisenberg i sur., 2001.). U odrasloj dobi, nerazvijena emocionalna regulacija povećava rizik od depresije, anksioznosti, poremećaja osobnosti i ovisnosti (Aldao i sur., 2010.).

Također je važno ne zanemariti fiziološke posljedice kroničnog stresa uzrokovanog nereguliranim emocijama. To može negativno utjecati na imunološki i endokrini sustav, čineći tijelo osjetljivijim na bolesti (McEwen, 2006).

Uloga multisenzorne stimulacije u razvoju emocionalne regulacije

Multisenzorna stimulacija uključuje pružanje senzornih informacija višestrukim senzornim sustavima (vizualnom, slušnom, taktilnom, vestibularnom i proprioceptivnom) kako bi se pomoglo u regulaciji djetetovog odgovora na način koji potiče adaptivnu reakciju. Takve strategije temelje se na konceptu senzorne integracije koji je razvio Ayres (1972.), a koji naglašava važnost sinkronizacije senzornih informacija za učinkovitu organizaciju ponašanja.

Zbog toga se multisenzorne sobe često koriste u terapijske svrhe, omogućujući djeci opuštanje kroz prilagođene zvukove, vizualne efekte i vibracije. Istraživanja pokazuju da takva stimulacija ima smirujući učinak, poboljšava pažnju, smanjuje agresivno ponašanje i potiče pozitivno raspoloženje kod djece s poremećajem iz autističnog spektra i intelektualnim teškoćama (Pagliano, 2012.; Shapiro i sur., 2017.).

Ključni aspekt multisenzorne stimulacije je element izbora, koji djetetu omogućuje kontrolu vrste i intenziteta podražaja. To povećava emocionalnu sigurnost i potiče osjećaj samopouzdanja.

Kako SENcastle potiče emocionalnu regulaciju?

SENcastle potiče emocionalnu regulaciju putem sljedećih značajki:

Predvidljiva struktura: Djeca se osjećaju sigurnije kada znaju što će se sljedeće dogoditi i kada odluče kada će pritisnuti gumb za pokretanje određene senzorne scene.
Individualno prilagođen senzorni unos - Svako dijete može odabrati vrstu senzornog unosa na temelju svojih preferencija i potreba, što pomaže u smanjenju stresa.
Mogućnost izbora pojačava osjećaj kontrole, što je ključno za emocionalnu autonomiju.
Povezanost s drugima – SENcastle može biti alat za zajedničku igru i učenje, jačanje emocionalnih veza i socijalnih vještina.

Ključne smjernice za korištenje SENcastlea

Kako bi se maksimalno iskoristio SENcastle za razvoj emocionalne regulacije, preporučuje se njegova integracija u djetetovu dnevnu rutinu. To uključuje aktivnosti poput jutarnjeg kruga pozdravljanja ili korištenje kao prijelaznog alata, tj. za podršku prelasku s jedne aktivnosti na drugu. Nadalje, SENcastle može pomoći u prilagodbi sadržaja na temelju trenutnog emocionalnog stanja djeteta, doprinoseći, na primjer, bržem smanjenju stresa.

SENcastle također može olakšati poučavanje i prepoznavanje emocija kada se koristi uz društvene priče. Djeci sa složenim komunikacijskim poteškoćama pruža priliku za korištenje AAC uređaja, omogućujući im da budu ravnopravni sudionici u aktivnostima.

U konačnici, SENcastle ne zamjenjuje ljudsku interakciju; umjesto toga, podržava je, nudeći djeci alate i okruženje za učenje o emocijama, njihovo izražavanje i postupni razvoj vlastitih strategija regulacije.

Reference

Aldao, A., Nolen-Hoeksema, S. i Schweizer, S. (2010): Strategije regulacije emocija u psihopatologiji: Meta-analitički pregled. Clinical Psychology Review, 30(2), 217–237.

Ayres, AJ (1972): Senzorna integracija i poremećaji učenja. Los Angeles: Western Psychological Services.

Cicchetti, D. i Toth, SL (2005): Zlostavljanje djece. Godišnji pregled kliničke psihologije, 1, 409–438.

Eisenberg, N., Cumberland, A. i Spinrad, TL (2000): Roditeljska socijalizacija emocija. Psychological Inquiry, 11(3), 195–219.

Eisenberg, N., Spinrad, TL i Eggum, ND (2001): Samoregulacija povezana s emocijama i njezina povezanost s dječjom neprilagođenošću. Annual Review of Clinical Psychology, 6, 495–525.

Gross, JJ (2015). Regulacija emocija: Konceptualna i praktična pitanja. Emotion Review, 7(3), 258–263.

Kopp, CB (1989): Regulacija stresa i negativnih emocija: Razvojni pogled. Developmental Psychology, 25(3), 343–354.

Mazefsky, CA, Herrington, J., Siegel, M., Scarpa, A., Maddox, BB, Scahill, L. i White, SW (2013). Uloga regulacije emocija kod poremećaja iz autističnog spektra. Časopis Američke akademije za dječju i adolescentnu psihijatriju, 52(7), 679–688.

McEwen, BS (2006): Zaštitni i štetni učinci medijatora stresa: središnja uloga mozga. Dialogues in Clinical Neuroscience, 8(4), 367–381.

Morris, AS, Silk, JS, Steinberg, L., Myers, SS i Robinson, LR (2007): Uloga obiteljskog konteksta u razvoju emocionalne regulacije. Social Development, 16(2), 361–388.

Pagliano, P. (2012): Korištenje multisenzornih okruženja: Teorija i praksa. London: Routledge.

Shapiro, M., Sloan, DM i Gross, JJ (2017): Multisenzorna terapija i regulacija emocija: Pregled kliničkih primjena. Clinical Psychology Review, 56, 1–14.

Shaw, P., Stringaris, A., Nigg, J. i Leibenluft, E. (2014): Disregulacija emocija kod poremećaja pažnje s hiperaktivnošću. American Journal of Psychiatry, 171(3), 276–293.

Thompson, RA (1994): Regulacija emocija: Tema u potrazi za definicijom. Monografije Društva za istraživanje dječjeg razvoja, 59(2‐3), 25–52.

SENcastle kao podrška razvoju emocionalne regulacije